Priče o ljudima

Dubravka Maroja

Savršen spoj duboko u istarskoj šumi


U Zagrebu je vodila uspješnu kompaniju, a danas živi u Istri u kućici u šumi. Ima internetsku vezu, a struju i vodu osigurava sama.

Život koji je slagala više od 20 godina, Dubravka Maroja uspjela je rastaviti u 40 dana. Prepisala je svoj udio u kompaniji koju je godinama vodila sa suprugom, prodala stan i preselila se u kućicu od 26 četvornih metara u šumi u unutrašnjosti Istre. Od toga će uskoro biti šest godina.

“Odradila sam sve što sustav traži od pojedinca. Završila sam studij medicine, ali sam radila u marketingu. Sa suprugom sam osnovala tvrtku koju sam vodila 25 godina. Dakle, vodila sam, nazovimo to tako, klasičan život - udaja, djeca, tvrtka, kućanstvo. Stresovi, svakodnevica... A vrijeme je išlo”, govori Dubravka. Na odluku o preseljenju iz Zagreba u Istru nije ju, kaže, naveo neki konkretan trenutak ili događaj.

“Jednostavno, djeca su odrasla, novac sam zaradila, sa suprugom sam se razilazila. Počela sam se pitati koja je poanta svega toga? Dugo prije nego što sam otišla, težila sam prema tome da radim manje, a da više vremena provodim na selu ili u prirodi. Tražila sam si neki komadić zemlje”, objašnjava Dubravka.

Čudno je, kaže, što je toliko jako željela otići iako dotad nije imala pravo iskustvo života na selu. “Ja sam gradsko dijete. Moji su - obje strane obitelji - živjeli u gradu, ali ja sam oduvijek imala tu želju za prirodom, selom, životinjama. Mislim da je to nešto s čime se čovjek rađa”, zaključuje.

A želja joj se ostvarila, kaže Dubravka, nevjerojatno jednostavno. Gotovo slučajno. “Te godine, 2013., kći je radila u Istri i došla sam je posjetiti. Za tog posjeta malo sam istraživala okolicu i naišla na kućicu koja se prodavala. Čim sam došla na to mjesto, osjećala sam se kao da sam došla kući. Sve je bilo gotovo za mjesec i pol”, govori.

Nitko, zapravo, nije reagirao s čuđenjem kada je djeci i prijateljima priopćila svoju ideju. “Svi su reagirali pozitivno. Razumjeli su me. Mislim, svatko će podržati prijatelja u nečemu što ga čini sretnim”, dodaje.

Šest godina otkako je otišla, Dubravkina svakodnevica ima malo poveznica sa životom kakav je vodila prije. Kućica u kojoj živi četiri je kilometra udaljena od prvog gradića, Bala. U njezinu danu, kaže, nema brige, nervoze i dosade. “Evo, na primjer, sada je proljeće i trenutno se bavim premještanjem spremnika s vodom. Uvodim novi sustav pa ih moram premjestiti. Svake godine malo unaprijedim kućicu. Fizički radim više nego ikada. Nasipavam kamen, popravljam krov, radim u vrtu i slažem si ljetnu kuhinju”, priča.

Dubravka ima internet, struju joj proizvode solarne ploče, a vodu prikuplja od kišnice. “Kad čovjek počne živjeti jednostavnijim životom, riješi se puno potreba koje je imao nekad. Moj je život u gradu bio pun različitih odnosa, zabava, izlazaka. Ništa me od toga više ne privlači. U ovih šest godina, ne znam jesam li deset puta otišla na kavu u Bale. Jednom mjesečno idem u nabavu. Za češćim odlaskom nemam potrebe.

Kad je do dućana četiri kilometra, ne da ti se ići toliko često”, dodaje. Danas, priča, kao da živi svoj drugi život. Tijekom godina u kojima je radila na karijeri i podizala obitelj, shvatila je, kaže, da je zadovoljstvo jedino pravo mjerilo u životu, da su strahovi, zapravo, nepotrebni te da ju ništa ne sprečava živjeti baš kako hoće. Jedan je život odradila, a onda se usudila upustiti u novi, potpuno drukčiji.

“Imam osjećaj da ljudi uvijek traže sigurnost, uvjereni da bez nje ne mogu preživjeti. Zato pristaju na kompromise sami sa sobom. Ali, ta sigurnost kojoj toliko težimo zapravo ne postoji. A kada prestanemo raditi kompromise, kad odlučimo živjeti onako kako osjećamo da trebamo, počnu se događati čudesne stvari”, zaključuje.

Saznaj više

Podijelite